IZVORNIK
 

 RODA I PREZIMENA
 


 

Iz magla drevnih utemeljena je korjenika roda Ručevića s dvije srčike:
mikanovačkom i budrovačkom.
 

               Prvi zapis kancela Đakovačke biskupije uopće, napisan je na latinskom jeziku s kraćim uvodom pisara na mađarskom. Original od 9.10.1310. preveden je opisno u Đakovačkom zborniku, i to: Ubrzo nakon preseljavanja bosanskog biskupa u Đakovo, izgrađena je ondje nova stolna crkva i svi prateći crkveni objekti. Bosanski kaptol počeo je u Đakovu obavljati svoju službu kao locus credibilis od početka XIV. stoljeća. Prvi poznati akt iz rada toga kaptola potječe iz 1310. U tome spisu čitamo da je neki kupac imenom Toma kupio od đakovačkog biskupa Nikole zemlju zvanu Bolkteluke. Istu zemlju založio je đakovačkom biskupu Tomin otac comes Andreas de Ruch.
 

             U Spomenici župe Sveti Đurađ istočno od Donjeg Miholjca 1334. zabilježen je svećenik Duclin de Ruch iz Bucha. Autori toga zapisa pogrešno bilježe Buch čitaj Buk, jer nisu znali da u blizini postoji obitelj De Ruch, pa nisu ni mogli drugačije zaključiti i/ili istražiti.
 

             U knjizi Josipa Boesendorfera, Crtice iz Slavonske povijesti, Pretisak 1994: 219. stoji, i to da je prema zapisima papinskih legata, u kraju uz Jošavu zvanom i Ručje, prezime Ruch ili Rwch upisivano još i 1405., 1439., 1448. i 1472.
 

          Slijedeći trag znamena od plemenita roda Ručevića nalazimo u popisu stanovništva 1526. pred osvajački pohod Osmana, kao i prema dokumentu iz budimpeštanskog arhiva iz 1525. u kojem piše: Oko 1500. nalazimo u Miholjancima kao posjednike plemiće iz susjednog Baćina, osnovnog imanja loze Martina Sentemagoča. Jedan dio držao je u to vrijeme i Toma Ručevački, plemić s Jošave u Đakovštini, koji je 1525. bio sudac Plemićkog stola u Vukovu.
 

Vojne odore hrvatskih velikaša, koje pokazuju mogući izgled i opremu kakvu su u drevnom dobu nosili predci roda Ručevića.

 

                                                                                                   

 

               Nakon Osmana prvi ručevski izvor je iz popisa stanovništva 1698. i 1702. kada se spominje Grgo Ručević, koji je napustio posjed Ručevo ili prikriveno kućište Ručevac na Jošavi i naselio u Budrovce, a po naputcima kanonske vizitacije, kao što se i drugo stanovništvo u to vrijeme preseljavalo iz zaselaka u veća sela.
 

               Od davnina, kada se u XIV. stoljeću javljaju izvori s počelom hrvatskoga prezimena Ručević u nas, pa sve do njegova konačnog utvrđenja u XVI. stoljeću, to je prezime zapisivano u raznim grafijama i oblicima: Ruch, de Ruch, Rucsevic, Ručevački - što je u svojoj najnovijoj knjizi Hrvatska prezimena, Zagreb 2006., prihvatio i akademik Petar Šimunović ne ostajući samo na ranijem etimološkom objašnjenju vezanom uz »ruku ili nadimak« - koja su uvijek u svezi s toponimima: posjed Ručevo, selište Ručevski sv. Andrija i kućište Ručevac, te uz hidronim: rijeku Jošavu. Ona i danas, u nekadašnjem izvorišnom kraju roda Ručevića, kao pradavna ručevska žila kucavica, skuplja šumske izvore i oborinske vode i odvodi ih Bosut.
 
            Često je u drevno doba izgled i grafija prezimena ovisila o pismu i jeziku notara, ljetopisca i/ili inog popisivača, pa i o tome koliko mu je prijala šljivovica!?
 

           Istraživanje podrijetla prezimena u grafiji Ruch donekle upućuje na mogućnost njegova postojanja u Akvitaniji gdje se od rimskog doba do danas nalazi gradić Ruch i na Biskaju zemlja Buch, pa tako i u doba okupljanja za posljednju Križarsku vojnu usmjerenu prema Jeruzalemu, čije su čete u više navrata prošle i hrvatskim krajevima, Jadranom i Panonijom, kao i u svezi s drugim događajima u razdoblju od 1212. do 1250.
 

           Izvorno obiteljsko ime RUCH i/ili RUCHE (čitaj između: ruuš i riiš) je najvjerojatnije francuskog podrijetla, a u značenju: košnica, pčelinjak, pčelar, saće. U nekim izvorima je i pohrvaćeno prezime Rucha − Ručević ponekad zapisivano kao Ruščević što može ukazivati na sličnost francuskog izgovora riječi ruche!?
 

Ovakav izgled križarskog bojovnika zabilježen je u mnogim knjigama.


 

Znameni od plemenita i neke usmene predaje o grbu iz 1223. vjerojatno potječu od raspadnute templarske i/ili iobagionske organizacije i/ili od vitezova ivanovaca, kao mogućih rodočelnika u osobi nekog njihova prolaznika ili povratnika s križarskih vojni, a koji se u tom slavonskom prostoru udomio i pohrvatio.
 
 

                  Ivanovci (hospitalci, malteški vitezovi), viteški red katoličke crkve osnovan u Jeruzalemu oko 1070. ili 1090., kao red za njegu ranjenika i bolesnika te dvorenje hodočasnika u konačištima. Sastoji se od: vitezova, bolničara (služitelja) i svećenika. Prve posjede u Hrvatskoj imaju u XII. st. uz Dravu i kraj  Varaždina. U XIII. st. grade sjedišta u Belecu podno planine Ivanščice, Ljubaču kraj Nina i Čićanu u Turopolju te kraj Valpova i Mikanovaca u Slavoniji.
 

Sve to u tome području i u tome dobu (XI.−XIII. st.) ukazuje na višestruko mogući dodir domaćeg puka s vitezovima plemenita roda.
 

              Sadašnja razmjerno velika rasprostranjenost prezimena Ruch u svijetu ukazuje na mogući predosmanski trag dijela ručevskog roda od Hrvatske preko Njemačke i Švicarske, te svakako do u pustoš Alzasa neposredno nakon Tridesetogodišnjeg rata (1618.−1648.) i tadašnjega bezuvjetnog rodočelnika Melchiora Rucha (1644.–1720.). Pretpostavlja se da su na tom zbjegu oko 1529. Ruchi prihvatili nauk Martina Luthera. Stoga su Melchiorove potomke od proglasa protureformacije kao hugenote prilike i neprilike gonile do najudaljenijih prostora na našem planetu. To razdoblje od XVII. stoljeća do danas rodoslovno su istražili američki i ini Ruchi. Suradnja s drevnim prezimenjacima je u začetku, pa će moguće rodoslovne sveze dokazati ili opovrgnuti tek nadolazeće generacije u rodu Ručevića. U tome najveće poteškoće za rodoslovnog istraživača proizlaze iz činjenice što se američki Ruchi zadovoljavaju svojim izvorištem u Alzasu i na tome ostaju. Možda su i u pravu, jer postavlja se pitanje je li uopće moguć takav krug kretanja kroz bespuća u doba Križarskih ratova: Ruch u Akvitaniji, Bliski Istok, Hrvatska, Alzas ili je sve to istinita slučajnost? Povijesna mogućnost postoji te to pitanje ostaje otvoreno budućim rodoslovnim istraživačima u rodu Ručevića, ali i Rucha.
 

              Svakako je točno da Ruchi, koji su u svojoj domovini Hrvatskoj zabilježeni još 1310., na prijelazu iz XV. u XVI. stoljeće prema nazivima posjeda Ručevo i kućišta Ručevac prihvaćaju prezime Ručevački i konačno Ručević te se pod njim tijekom proteklih više od 300 godina uspješno razvijaju u Budrovcima i Starim Mikanovcima uz tek manje migracije diljem Hrvatske i svijeta. Danas najviše Ručevića živi u i oko Đakova, Osijeka i Vinkovaca te u Zagrebu, a ostalo mjestimično pronalaženje tog prezimena u drugim hrvatskim županijama više je slučajnost nego pravilo i obično je vezano uz poneka ladanjska odredišta. Iscrtana oznaka na preliminarnoj BIH karti u donekle ne točnim zapisima Nacionalnoga rodoslovnog centra vjerojatno se odnosi na bošnjačko prezime Oručević koje nema nikakve veze s prezimenom Ručević. Pojava i drugih sličnih prezimena kao što je Rušević 1736. u Donjoj Motičini kraj Ruševa/Hruševa nedaleko Našica, te istog prezimena Rušević u Crnoj Gori nikada nije povezana s prezimenom Ručević. Posebno je zanimljiva bilješka iz doba prije Balkanskih ratova: Ručevići kao stari begovski rod iz okolice Cetinja, što može ukazivati da je ipak dio Ručevića islamiziran i nakon Karlovačkog mira 1699. povukao se iz Slavonije s Osmanima čak tamo u crnogorski kraj. Prezime ne preživljava vrijeme svoje pojavnosti u Crnoj Gori i nigdje se ne pronalazi traga ni dokaza o tome.
 


          Hrvatska XIII. stoljeće                  Njemačka XVI. stoljeće           Njemačka i/ili Švicarska XVII. stoljeće
 

                    Ispred i kroz osmansko doba je najpogubnije razdoblje po hrvatsko bivstvo u Slavoniji. U to vrijeme ne samo da je odselio dio predaka Ručevića, nego i ogroman broj Hrvata: 1465. oko 400.000 otišlo je u Gradište (Burgenland) i još točno neutvrđeni broj u druge zemlje svijeta (zabilježeni kao austrijski državljani). Osmani odveli su stanovništvo u sužanjstvo u tri vala: 1529. − 50.000 ljudi, 1530. − 60.000 i 1593. − 35.000. (M. Lojkić) Postoje zapisi i izračuni da je tijekom XV. i XVI. stoljeća s prostora tadašnjeg bivstva Hrvata u ropstvo odvedeno skoro 600.000 ljudi. (M. Lorković) Brojke oba autora, radi prevelikih razlika, treba usporedno proučiti i što točnije znanstveno vrjednovati. Bilo kako bilo preživljavanje neodseljenih predaka roda Ručevića, duže od jednog stoljeća u skrivenosti slavonskih šuma, može se ocijeniti kao velika hrabrost i snalažljivost.
 
 
 CERIK    RUČEVO
    /            /

Dio bivšeg vlastelinstva Ručevo upisano je još i na austrijskoj topografskoj karti iz 1883.
 

 		 U XIV. stoljeću pored sela Ručevo stajala je crkva Sv. Andrije, oko koje se također razvilo naselje. Ono se nazivalo Ručevski Sveti Andrija. Oba sela, Ručevo i Sveti Andrija, prešla su pod tursko gospodstvo i tom se prilikom spojila u jedno. Stanovnici Ručeva napustili su svoje selo 1683. i poslije se nisu povratili u zavičaj. Njegovi stanovnici u susjednim selima obično su nosili prezimena Ručevac ili Ručević.

              Taj opis uz kartu je samo djelomično točan, i to tek u pogledu nadnevka raseljavanja stanovništva te naziva imanja i selišta, a zapis o prezimenima stanovnika u susjednim selima sasvim je netočan. Od 1536. do 1687. je životni prostor roda RUCH RUČEVAČKI RUČEVIĆ zaposjednut Osmanlijama te u tom razdoblju za sada nema pronađenih zapisa o rodu Ručevića, ni u našim, a niti u turskim tefterima, jer i prema osmanskim podacima u nahiji Gorjan u Livi sandžak Požega u selu Ručevo su 1579. upisani glavari obitelji: Mihail Suković, Marko Vrčević, Mikula i Matko Andrić, Đuro Mihalov, Matko Buhović, Mato pridošlica, Pava Lukačev, Lavak pridošlica, Đurac Petrović, Petar pridošlica, i Matko pridošlica.
 
Panjevina u slavonskoj šumi vjerojatno je slična izgledu prostora uz Jošavu gdje predci današnjih Ručevića u kućištu Ručevac preživješe osmansku okupaciju.

 
 

                   Kućište gospodara Ručevića vjerojatno je bilo sakriveno u šumetinama uz rječicu Jošavu, i to desetak kilometara južnije od Ručeva bliže Budrovcima, gdje je ručevski rod skrovito preživio do preseljenja pod Grgom Ručevićem u to selo.
 

                  U Šokadiji niti danas nema niti je bilo prije prezimena Ručevac, tek lokalitet u šumi sada krčevina i oranica, pa su se preostali stanovnici iz Ručeva i Ručevskog Sv. Andrije, nekadašnji kmetovi, raselili po okolnim selima pod svojim vlastitim prezimenima kao slobodnjaci − ratari, napoličari i zakupci. Grgo je u poslijeratnoj pustoši jedini poznati začetnik ratarske grane roda Ručevića. Njegovi potomci, okupljeni u većoj budrovačkoj zadruzi, rastočili su se na manje posjede prije 1730. tako da su to na popisu stanovništva 1736. - Andrija, Bartol, Petar i Miho u Budrovcima te Franja u Mikanovcima - već sasvim poseljačene obitelji, ali tada i jedini Ručevići u cijeloj Hrvatskoj. Njihovi posjedi su upisani samo uz ime glavara obitelji.
 
NASELJE BUDROVCI
          Andria Ruczevich, otac porodice, konja 2, vol 1, krava 1, svinje 2, oranice 7 jutara,
          livade 3 kosca.
          Bartol Ruczevich, otac porodice.
          Petar Ruczevich, otac porodice, konja 2, vol 1, krave 3, svinje 2, oranice 8 jutara,
          livade 4 kosca, vinograda 2 motike.
          Miho Ruczevich, otac porodice, krava 1, oranice 2 jutra, livade 1 kosac.
 
NASELJE MIKANOVCI
          Franjo Ruscevich, otac porodice, oranice 4 jutra.
 

               Iz tih podataka može se vidjeti da se je rod Ručevića nakon osmanskog zuluma ipak počeo, doduše teško, izvlačiti iz siromaštva te su njegovi pripadnici postali dobrostojeći seljački sloj. Tijekom vremena sve je više Ručevića, osobito, iz Starih Mikanovaca završavalo visoke škole, što je pridonijelo njihovu svrstavanju u redove građanstva. Taj građanski dio mikanovačkoga roda Ručevića danas je višestruko brojniji od ratarskog, a za budrovčki rod još je potrebna provjera.
 


 

JOŠAVA
Utihnula je Jošava
tu u njedrima mojim
pogleda se njenog
još uvijek bojim.

A kad zažubori
srce bi da stane
od valova njenih
ljudi me ne brane.
 		 I kad me raznježi
pa suza niz lice kane 
tek tad drugi vide
moje otvorene rane.

Utihnula je Jošava
tu u meni negdje
i nosi me nekuda
a ja ne znam gdje.
 


 

* Stihovi nepoznatog autora: ''Jutrenje na Jošavi''

 

Oko Jošave u ručevskom rodu sve započe i traje!
 

Višedesetljetna istraživanja i anketiranja ukazuju da svi sadašnji Ručevići, ali baš svi, i to ne duže od četvrte generacije, vuku podrijetlo samo iz Starih Mikanovaca u vinkovačkom kraju i/ili Budrovaca u đakovačkom kraju i niotkuda drugdje!
 

 ZEMLJOVID

 

PROSTORNI PRIKAZI BUDROVACA U ĐAKOVAČKOM KRAJU I
STARIH MIKANOVACA U VINKOVAČKOM KRAJU  
 

VINKOVAČKO-ĐAKOVAČKI RAVNJAK
 

 
ZEMLJOVID ZAVIČAJA
 

 

Današnji pogled na Budrovce i Stare Mikanovce i riječicu Jošavu
 

SHEMATSKI I SATELITSKI PRIKAZI BUDROVACA
 

 

Vrh stranice