|
Čim se oglase prvi pijetli, još prije zvona na badnje jutro
seoskim stazama i puteljcima čuju se lagana koraci i udaraju
plaha dječačka srca krećući u položaje. Mrkli je mrak, sreću se
dječaci iz šora u šor, selo još uvijek spava. Tek, ponegdje
nazire se svjetlo, tamo je zasigurno stigao položaj. Običaj je
na Badnjak da u kuću dođe prvo muška osoba, donoseći tako tome
domu sreću u narednom Novome ljetu. Obično je to bivalo ovako.
Išlo se k rodbini i prijateljima, kucalo bi se na pendžer ili
lupalo na kapiju, te su pitali "Jel trebate položaja?" Domaćin
bi odgovarao: trebamo, trebamo. Pri ulasku u kuću pozdravljalo
se: Faljen Isus! Čestitam vam Badnjak, Adama i Evu., a domaćin
bi odgovarao: Bio živ i zdrav. Položaj uzima tronožac ili
šamlicu, sjeda na pol kuće, te izgovara riječi samo za ovu
prigodu: Kucilo se, macilo se, prasilo se, janjilo se, jarilo
se, ždribilo se, teljilo se, kotilo se, leglo se. Kolko ima na
nebu zvizdica, tolko bilo u dvoru pilića…pi, pi, pi. Domaćini ga
posipaju žitaricama: kukuruzom, žitom, zobi, te ga daruju
prigodnim darovima od kojih su najčešće dobivali jabuke, orahe,
kalotine (suhe šljive), novaca, a ako je veća rodbina dobio bi
položaj oko vrata i kobasicu.
Danas običaj položaja još uvijek živi, baš u onom istom
praiskonskom obliku, ide se osvijetljenim ulicama i darovi su u
duhu ovoga vremena.
Badnjak je tijekom dana prolazio kao i svaki drugi dan, radilo
se po kući, pripremalo, jelo se posno, pila se medena rakija, a
do prvoga sumraka sve je moralo biti gotovo i sve tako savršeno.
Kuća je bila bez prijekorno uređena, sve je blistalo i baš do
toga vremena od prilike oko sedamnaest sati marva smirita, svi
okupani, dotjerani, a kuće domaćin unosi slamu u kuću. S punim
amom (oprema za konje-dio kompleta orme) ili krošnjama slame na
leđima kuca na vrata, obično s fenjerom u ruci ili u jako davna
vremena sa bakljom – ukućani dogovaraju „Slobodno“. Ulazi u sobu
i kaže: Faljen Isus, čestitam vam Badnjak, Adama i Evu, a ovi
odgovaraju bio živ i zdrav. Spušta slamu na sobu, a žena koja je
pri ulasku tu slamu blagoslovila svetom vodom s hrpe te slame
uzima slame koliku šakom normalo uhvatiti može, te je stavlja na
stol u obliku križa i prekriva se stolnjakom. Ako ima male djece
odmah je veselje i valjuškanje po slami. Slama se prekrivala
asurama, šarenicama i dekama i na toj se slami čekala polnoćka i
spavalo se o Božiću. Obično tko je imao neko oružje
improvizirano ili pušku oglasio bi se i znalo se da se u tu kuću
unosi slama i po običaju započinje Božić. Kitilo se i božićno
drvce s jabukama, pozlaćenim orasima, medenjacima, mačkima
(salon bombonima) i kolačićima u oblicima beba, konja i dr.
Večera je bila pripremljena i servirala se nakon što se unijela
slama. Na badnjak se večerala paradajz čorba, riba i štrudla sa
sirom, bilo obilje voća i kompota, medene rakije i dobroga vina,
te se tako čekala polnoćka pjevajući božićne pjesme i odlazeći
rodbini i susjedima.
Postoji još jedan zanimljiv običaj uz večeru koji je danas
polagano nestao. Muško dijete koje je znalo već govoriti, obično
su se to bila mlađa djeca iz kuće okretalo se. Sa svijećom u
ruci stojeći na stolici dijete bi se lagano okretalo u smjeru
kazaljke na satu i izgovaralo za ocem slijedeće riječi: Pomozi
nas Bog, na vo mlado ljeto, svi zdravi i veseli, faljen Isus.
Svi bi odgovarali: uvik faljen, i tako tri puta. Ne zna se zbog
čega, ali i ovaj dio božićnog rituala zasigurno seže u pradavnu
prošlost.
Na polnoćku su odlazili iz kuće svi, osim jako starih i
bolesnih. Bilo je godina s puno snijega, već utrtog od hodanja i
po drumu široki sanici. Pa, ako se malo vratimo u ne tako davno
doba, samo pola stoljeća unazad, uvijek prepuna crkva. Oduvijek
se znalo tko gdje stoji: muški svijet, djeca, bake u klecalima,
a ipak milina je bila pogledati središnji dio crkve – pet redova
đevojaka počešljane u cupove-tradicijsku djevojačku frizuru,
lijepe i rumene bez šminke danas ne možeš zamisliti; samo
prirodni make up. Zatim snaše, blista zlato šamija i svjtlucaju
ogledalca na glavama onih nešto starijih, krznene bunde, pliš.
Reklo bi se nekako otmjeno za seoske uvjete življenja. Blistale
su djevojke i snaše, no i muškarci su pridavali značaj
odijevanju za ovako velike blagdane; tradicionalna štrikana
reklja, rajtozne, šokačka kapa, možda šubara, reklja sometna s
kožicom i zimski kaput, pokoji i kožni.
Poslije polnoćke, svi bi si čestitali Božić.
Na pri dan Božica čestitalo se: Falje Isus, čestitam vam Božić
Isusovo porođenje, a kako su dolazili slijedeći dani dodavalo
se: i svetog Stjepana, i svetog Ivana.
I danas u ovom urbanom i tempom nabrijanom životu, gdje zapravo
imamo malo vremena jedni za druge, čini mi se da još jedino u
vrijeme Božića to vrijeme dijelimo s obitelji i bližnjima. Tako,
dio ovih budrovačkih božićnih običaja još uvijek danas živi kao
dio žive vjere, nasljedstvo praotaca, istinske i iskrene ljubavi
i nije čudo, ili je možda čudo da su se u svojem praiskonskom
obliku zadržali do danas.
Autor teksta: Marko Slobođanac za emisiju „DOBRO JUTRO
ŠOKADIJO“
U Budrovcima 13. prosinca 2003. godine |
